četvrtak, siječanj 5, 2012
Nakon više dana, upalila sam i napravu zvanu kompjuter i jedan mail me dirnuo. Onako srcedrapajući, sa slikama beba, ali govori o ljudima i prijateljstvu i kako tako lako zaboravimo u gužvi, u strci vremna koje ni disat ne da. Pa sam se i skoro rasplakala, sjetila se našeg prijatelja, kojeg više nema, bez pozdrava je otiša na onaj svit, vrime, ili bolje reči nevrime nas je razdvojilo.. Nadam se, upoznat ću mu barem sina..
Pa i sjeta me trznula za prošlim vremenima, sjenke koje dirnu sa suzom ili osmjehom. Mnogo mi se slika, boja i zvukova u zadnjih par minuta provrtilo glavom.
Eto kako se ukopamo u život, tempo stišće, i ono danas ću, sutra ću.. i dani prođu, ne javimo se.. onda sve teže je ponovo uspostavit kontakt.. Zamislia sam se, koliko je dragih ljudi koje nisam pozdravila, i sama sam zaboravila, a trudim se.. Jer znam da je vrijednost u ljudima, znam da je sve drugo prolazno.
I samo sam tila pripomenut, da je lipota u onom što drugi osjećaju kad nas se sjete..
Nadam se da ja izvučem barem maleni osmjeh..
četvrtak, prosinac 15, 2011
Tila sam ti napisat ovih dana
godine gredu,
bit ćeš jednom star,
tila sam ti tad napisat,
bit ćeš jednom sam,
siti se onda mene
i riči naše bračke,
ča san je zaboravila
da ne budi sjećanja
ča bole.
Tila sam ti napisat:
e, kad me se sitiš
neka te stisne kolo srca
ka mene,
neka ti fali
ona mola ča se smije,
neka te zaboli
sve ča si učinija
bar upola ka mene.
I zaplakala sam.
Nemoj se sitit.